Ivica Jaković (26) je nakon završetka srednje škole u svom rodnom pakracu Pakracu zbog nedostatka posla odlučio napustiti zemlju i otići u Njemačku.
Po struci je medicinski tehničar i nije mu bilo teško pronaći posao u Njemačkoj, piše portal nasiljudi.hr.
Nije imao izbora
Jednostavno nisam imao izbora. Bio sam nezaposlen i bilo je teško pronaći posao, a ako se posao i pronađe, onda moraš moliti za plaću.
Nisu svi poslodavci takvi, naravno da postoje iznimke, ali ja nisam imao živaca i vremena za takve poslodavce u Hrvatskoj. Od 2013. godine sam u Njemačkoj, u gradu Frankfurtu i radim u struci. Radio sam u dvije firme, nešto poput naše patronaže u Hrvatskoj.
U prvoj firmi je na početku sve bilo OK, ali nakon 6 mjeseci je počelo s iskorištavanjem radnika i kršenjem zakona o radnom vremenu itd. Jedan šef je bio naš čovjek.
Dao sam otkaz i otišao u drugu firmu.
Ta je firma bila njemačka i sve je bilo ok, ali sam odlučio napustiti taj smjer i uputiti se u kliniku gdje su me primili i tu sada radim na intenzivnoj jedinici sa smjerom kao što je kod nas ambulanta za bol i anesteziju. Cilj mi je napredovati i skupljati znanje u svrhu vlastitog napredovanja.
Plaće su velike, ali i troškovi
Ovdje živim sam, a do posla putujem 30 kilometara u jednom smjeru, što znači da prelazim 60 kilometara dnevno.
Putujem vlastitim automobilom, mada postoje i druge mogućnosti, poput javnog prijevoza, ali to bi mi oduzimalo previše vremena.
Plaća je redovna i uvijek sjeda zadnji tjedan u mjesecu. Zadovoljan sam plaćom i poslom. Naravno, radim na puno radno vrijeme i na neodređeno.
Plaće su velike za naše pojmove, ali puno se odbija na porez, a ostali troškovi su veliki i ima puno troškova života i naravno, svaki mjesec se pojave nekakvi neočekivani troškovi, tako da je moguće uštedjeti, ali stvarno uz puno odricanja i čvrstu volju.
Plaća ipak nije tako velika kako ljudi u Hrvatskoj misle, piše portal nasiljudi.hr.
Hrvatska komora stvara probleme
Njemačka je velika i zanimanje medicinski tehničar je traženo, lako se nalazi posao s tom strukom. Možda ne odmah u klinici, ali u patronaži i sličnim poslovima se brzo može pronaći.
Ja sam u Njemačku došao po starom postupku, na radnu vizu i posredovanjem preko zavoda.
Danas je to malo lakše jer smo ušli u Europsku uniju i svim Hrvatima su vrata otvorena za dolazak u Njemačku. Iako je dolazak lakši, kriteriji za nostrifikaciju zanimanja postali su teži.
U nekim pokrajinama našu srednju školu neće priznati i traže zanimanje prvostupnik sestrinstva. Ta procedura traje, ali i puno košta.
Nepriznavanje našeg obrazovanja možemo zahvaliti HKMS-u koja nam sve otežava umjesto da nam bude potpora. Naše petogodišnje obrazovanje ne može podmiriti njihove 3 godine obrazovanja.
Svi se vesele radnicima iz naših krajeva zbog znanja i kvalitete rada, prema tome nam nude i mogućnosti napredovanja, piše portal nasiljudi.hr.
Dok je ovakav sustav u Hrvatskoj, povratka nema
Trenutno ne razmišljam o povratku u Hrvatsku i Pakrac, osim kad trebam ići na godišnji odmor.
U Lijepoj našoj su neodrživi sustavi (školstvo, zdravstvo) i ne vjerujem da će se to tako lako i ubrzo popraviti.
Isto tako ne vjerujem da će se u Hrvatskoj pružiti više mjesta za posao i da će radnici imati veća prava (poštivanje ugovora, redovna plaća).
Najviše me žalosti kad vidim naše pirotehničare koji se iskorištavaju i čiji se životi ugrožavaju za 3-4 kune po kvadratu dok jedna kava košta 6-7 kuna, jednostavno, u Hrvatskoj je cijeli sustav vrijednosti postavljen naopako.
Izvor: nasiljudi.hr.preuzeto:euskola.com
